Ovih zimskih dana se vode rasprave o tome zašto su pčele već izašle na satonoše, treba li pomoći pčelama koje su, sticajem okolnosti lošije zazimljene, određuju se paušalni datumi kada matica „sigurno“ započne sa leglom, itd.
Neću ništa pisati o obilju podataka koji su objavljeni ranije. Samo ću dati svoje viđenje nekih, naizgled čudnih pojava i ponašanja pčela u ovom razdoblju.
Živost pčela u zimskom klubetu nije uobičajena tokom zimskih dana. Postoje izuzeci i oni se dešavaju kada se pojave talasi otopljenja, tokom zime. Osunčanost košnica, svakako ima veliku ulogu. Nakon određenog vremena bez legla, sasvim je moguće da se može pojaviti leglo u košnici. I to je ipak prirodno. Nema tu nekog datuma koji će to odrediti. Pojavom (ili pripremom) legla, podiže se temperetura u klubetu i ono dobija neke odlike gnezda, ali će ponovnim zahlađenjem imati i odlike klubeta: pčele su u stanju mirovanja sa usporenim kretanjem jedinki i izraženo nižom temperaturom kore klubeta-gnezda.
Stanja kada su pčele živahne tokom hladnih dana su odraz uticaja pčelara na stanje u košnici, odnosno promene uslova koji vladaju u košnici. Nepotrebno dodavanje šećerne pogače je štetna radnja u tom smislu, kako sa stanovišta složenosti tog vida hrane, tako i po pitanju promene stanja u košnici. Drugi vid nepotrebnog zimskog „prihranjivanja“ (nepotrebnoh ako pčelinje društvo već ima dovoljno hrane) je postavljanje rama na satonoše kao nekog vida premoštavanja. Nejasno je šta se premoštava, ako u ramovima ima dovoljno hrane. Ali se može načiniti šteta društvu.
Govori se o toplotnim gubicima tokom zime. Toplotne gubitke ne treba posmatarati kao štetnu pojavu tokom zime. Neuporediva je razlika izmešu toplotnih gubitaka zimskog klubeta i toplotnih gubitaka koje gnezdo trpi tokom burnog prolećnog razvoja. Toplotni gubici kao fizička pojava nemaju značaj za pčelinje klube baš u tom čisto fizičkom smislu. U temi utopljavanje pčelinjih društava na forumu SPOS-a sam imao neke primedbe na pisanje pojedinaca. Nažalost, ni pisci knjiga nisu pokazali veliko poznavanje te materije. Pčele koriste postojanje tih toplotnih gubitaka. Pri tome ramovi puni meda nisu toplotni izolator, već se to tako kaže. Ramovi puni meda odnose toplotu pčelinjem klubetu, manje ili više i to zavisi od stanja samog saća u kojem sa taj med nalazi. Odvođenje toplote iz klubeta primorava pčele da se više zbiju tokom hladnog razdoblja, a primorava ih da duže miruju. Tim zbijanjem se menja i način hranjenja, a time i količina utrošene hrane. Takvo svođenje živahnosti (aktivnosti) pčela omogućava da se dugotrajni period može preživeti bez izletanja van košnice. Med prividno zadržava onoliko toplote koliko dobija. Kažem prividno, jer nema zadržavanja toplote u prirodi i postoji samo prenošenje toplote. To zadržavanje toplote (tromost materijala u prenošenju toplote) omogućava da pčele mogu pri pojavi otopljenja da se kreću po košnici. Tada prikupe prve količine kondezovane vode sa ramova. Mogu i da se prebace na susedne, bočne ramove sa hranom. Ovo nije pravilo. Prebacivanje klubeta se dešava ako su ramovi potpuno prazni i nije bilo nikakvih uslova za pripremu legla. Ako je toga bilo, klube ostaje na ispražnjenim ramovima i strada. Ovo je lako predvideti: posmatraju se vremenski uslovi i zaključuje se mogućnost pripreme ćelija za leglo glačanjem (poliranjem).
Stvaranjem temperaturne razlike između središta i kore klubeta se doprinosi i prikupljanju nekih količina vode, koja je uvek potrebna pčelama. Jedan naš poznati pčelar (pisao za Pčelar i bio na naslovnoj strani) je jednom prilikom napisao da u ćelijama koje zaposedaju pčele i koje su „prazne“ nema meda, odnosno da su potpuno prazne. Nema meda u onom obliku koji je uskladišten u ćelijama, ali ima meda rastvorenog u vodi (koji je sličan nektaru). Taj med je nepravilno raspoređen po ćelijama na jednom čirem prostoru. Ovo je slično unošenju nektara tokom sakupljačkog razdoblja: neprerađeni med je raštrkan po ćelijama, a prerađeni pravilno složen u venac oko legla. I tada ovaj nektar ima određenu regulacionu ulogu (regulacija parametara potrebnih pčelama i leglu – tempereture i vlažnosti vazduha).
Odvođenjem toplote se odvodi najveći deo vlage koja je štetna i kondezuje se dalje od klubeta. Pčele one količine vode koja im je potrebna prikupljaju sa meda koji je u zadnjem delu ramova i relativno im je blizu. Moje mišljenje je i da se deo vlage kondezuje i na samom telu pčela. To su male količine, ali stalnost tog postupka omogućava da se prikupi dovoljno potrebne vode. U prirodi se to mođe videti i na otvorenom prostoru npr. ako se pogleda kako izgleda biljka muhar i koliko ima sitnih kapljica koje se kondezuju na cvasti ove biljke (inače ona oštećuje krila pčela upravo u postupku prikupljanja vode i to nije neka „misterija“ oštećenih krila niti bolest; slične biljke utiču i na stradnje puno pčela – npr divlje proso).
Postavljanje rama sa medom tamo gde to nije potrebno, dovodi do pojave toplotne oblasti na vrhu klubeta, iznad satonoša. Kada se postavi ram neposredno na satonoše, postoji i veči prazan prostor iznad. Pčele uvek teže da prvo zauzmu prazan prostor u pripremi prezimljavanja. To je upravo iz razloga potrebe za zbijanjem klubeta tokom jakih hladnoća. Ovo ne mogu uraditi na ramovima sa medom i pokušavaju da rasklone višak meda sa jednog dela prostora, ako je to potrebno. Ovo se najbolje vidi kada se rano uklone neki ramovi u košnici i pčele masovno zaposedaju prazan prostor. Postavljeni ram ima ovde dvostruku ulogu: oko njega ima praznog prostora i zadržava se toplota u delu ispražnjenih ćelija. Kako su ćelije okrenute na dole, zadržava se više toplote. Više toplote udaljava kondezaciju vode od klubeta. Na položenim ramovima se često mogu videti pčele i na gornjoj površini rama. Ta površina je zagrejana toplim vazduhom iz donjih ćelija. Time se oblast kondezacije vode još udaljava od klubeta. Pčele mogu biti živahne (aktivnije) i pri vrlo hladnom vremenu usled nedostatka vode. Ako iznad rama sa medom postoji poklopna daska koja dobro zatvara svako strujanje vazduha, efekat se pojačava. (Inače, kada stavljam ramove sa medom na satonoše, imam samo zbeg sa mrežom i krov koji ne naleže baš idealno).
Drugi oblik prihranjivanja je korišćenje mrežastih vrećica i u tu svrhu se koriste ženske najlon-čarape. Ovo nije loše rešenje, ali treba izbegavati da se u tu svrhu koristi neki oblik drvenog prstena koji stvara veći prazan prostor. Zato je bolje da se kristalisan med stavi u obične najlonske vrećice koje se koriste za zamrzivače i da se raspeglana vrećica pritisne poklopnom daskom koja ima otvore. Otvori poklopne daske se mogu zatvoriti kada krene burniji razvoj legla, a ne tokom zimskog mirovanja.
Zaključak je da pčele moraju imati što je više moguć period mirivanja. Mirovanje nije uvek ono što se smatra, da se košnica ne sme ni pipnuti. To je pre svega mirovanje bez legla ila sa što manje legla, na čiju pojavu ne utiče pčelar.