Nadam se da neće smetati mala nadopuna, radi potpunije slike o samoj biljci, preuzeta od "Superiora".
ARONIJA - Pripada familiji ruža – Rosaceae, podfamiliji Maloideae. Rod (Genus) Aronia obuhvata tri vrste: crnu aroniju: A. melanocarpa, crvenu: A. arbutifolia(L.) Pers. i purpurnu – A. prunifolia (Marshall) Rehder. Po tome što pripada podfamiliji jabuka, vidi se da su botaničari imali u vidu građu njenog ploda. Od sve tri vrste, crna aronija ima najveći značaj sa stanovišta čoveka. Spada u najlekovitije vrste voća. Lako se gaji i održava. Gaji se slično kao oblačinska višnja ili leska. Naime, ako se gaji na sopstvenom korenu dobija se žbun sličan žbunu leske. Da bi se olakšalo njeno gajenje, omogućila međuredna obrada, rezidba i berba, može se kalemiti na jarebiku (Sorbus aucuparia), koja se u Rusiji naziva "krasnoplodnaja rjabina", u Ukrajini "gorobina zvičajna", onda na divlju krušku i crni glog (Crataegus laevigata), mada se prima i na druge vrste gloga kao što su beli i crveni, C. monogina i C. pinnatifida. Podloga za kalemljenje treba da bude stara najmanje tri godine, jer se kalemi na visini od oko 100 do 120 cm, tako da će sadnica na kalemu imati minimum pet godina u vreme sadnje na stalno mesto. Može se kalemiti na razne načine; očenjem, "čipovanjem", engleskim spajanjem, i ostalim, kao i sve druge vrste voća. Izbor načina kalemljenja zavisi od debljine stabla podloge i plemke. Aronija nakalemljena na jarebiku ima povećan prinos i kvalitet, a podloga ne utiče na ukus. Ove dve vrste biljaka ukrštao je Mičurin i dobio dve nove, sintetičke sorte – "sorbaronije", Likerna i Desertna Mičurina, još 1905. Međutim, nisu se proširile u praksi.
Prosečan prečnik krune u to vreme bio je 347 cm. U mladim zasadima korenov sistem zauzima površinu koju projektuje kruna. Najveća masa korena (oko 80%) prostire se na dubini do 80 cm. Najveći deo korena nalazi se u prečniku od 50 cm oko stabla; 44%, a na svakih sledećih 50 cm još po oko 20%. Za devet godina rasta na ukrajinskom černozemu aronija razvije korenov sistem sa žilama ukupne dužine 711 m, na dubini do 130 cm. Pri tome, žile tanje od 1 mm u prečniku čine 91 – 95%, od 1-3 mm 4-3% i svega 1-2% debljih od 3 mm. Na ovaj način aronija obezbeđuje neverovatno jaku usisnu moć korenovog sistema, jer biljka usvaja vodu i hranu samo preko korenovih dlačica i tankih žila, dok debele služe za pričvršćivanje i transport hranljivih materija. Otuda i ideja da je aronija dobra biljka za ozelenjavanje peskova, pepelišta, deponija i jalovišta.
Sadi se u jesen, kada na sadnicama opadne list, najčešće krajem novembra. Lako se prima i ako na biljkama ima zrelog lišća crvene, ljubičaste ili braon boje. Najčešće se sade dvogodišnje biljke dobijene kulturom tkiva. Raste i daje dobre prinose na svim tipovima zemljišta, osim zasoljenim, za razliku od visokožbunaste borovnice koja dobro uspeva samo na prirodno kiselim, pH 4,2 do 4,4, a ona se u Srbiji nalaze na većim nadmorskim visinama, najčešće iznad 750 m, a tamo skoro i da nema stanovnika. Ne usvaja štetne sastojke iz zemljišta, vode i vazduha, te se može gajiti i u blizini industrijskih zagađivača i termo elektrana.
Zbog sporog rasta kalemova, koji su onda dosta skupi, najčešće se gaji na svom korenu, kao žbun. I ovaj žbun se može oblikovati rezidbom, da se ne dozvoli rast velikog broja stabala, kako bi se olakšalo osunčavanje, normalna fotosinteza svih listova i osigurao dobar prinos. Stabljike stare 5-7 godina se odsecaju do zemlje, kako bi se izazvao rast novih, mladih izdanaka koji imaju povećanu rodnost. Zasadi stari preko 25 godina mogu se "pokositi" blizu površine i na taj način obaviti "podmlađivanje". Pojedinačni žbun za desetak godina rasta može da razvije i preko 30 izdanaka koji će svi biti u rodu.Ovakav potencijal bujnosti i rodnosti aronija može da zahvali moćnom korenovom sistemu. Biljka stara 13 godina razvija korenov sistem u prečniku od dva metra, do dubine od 160 cm.
Najbolja gustina sadnje je 3 x 1,5 m, kojom prilikom se posadi 2 222 biljke po hektaru. Ovakvom sadnjom svaka biljka dobija 4,5 mkv. vegetacionog prostora. Prve berbe su moguće u trećoj godini života. Tada se formira prosečno po dva grozda na biljci, sa oko 35 – 40 plodova, ili oko 50 -100 grama prinosa. Dakle, u prvoj godini po sadnji dvogodišnjih sadnica, može se dobiti od 100 - 200 kg ploda po hektaru. U sledećoj sezoni žbun daje po 7-8 grozdova, 200 – 300 grama po biljci ili 4400 do 6600 kg po hektaru. Pojedinačni plodovi imaju masu od 0,6 - 1,1 gram, tako da u jednom kilogramu ima od 1ooo – 1600 plodova.
U plodu se nalazi par komada vrlo sitnog semena, čija je apsolutna masa (masa 1000 zrna) oko 3 g. Sa porastom, uz redovne mere nege, u prvom redu uništavanju korova, u desetoj godini života biljka aronije može da donese prinos od oko 5 -10 kg po žbunu, ili 11 do 22000 kg/ha. Sa berbom se ne može zakasniti! Zrenje nastupa krajem jula, a berbe se mogu protegnuti kroz sledeći mesec i po dana. Pri tome, gubici su vrlo mali. Tek po koji plod se osuši i otpadne, dok oni drugi, normalni i zdravi, tako reći ne kaliraju. Gubitke vode biljka nadoknađuje dopunjujući plod svežom hranom, sve dok je list zelen i fotosinteza moguća. Stajanjem plodovi dobijaju na kvalitetu, slađi su i hranljiviji, manje opori. Ako su izloženi jakom suncu, suše se i opadaju. Njihova masa i u novembru je ista: 0,6 – 1,1 gram. Oko 30% plodova može da sačeka proleće na biljci. Kao suvi dobri su za čaj.Pomenuti prinos se može očekivati i u sledećih 20 godina. Navodnjavanjem se osigurava visok i stabilan prinos po godinama. Suša je najveći neprijatelj svih biljaka, pa i aronije. Orezivanjem grana starih 5 – 7 godina podmlađuje se rodni deo biljke i osigurava dobar prinos. Drvo sporo raste, tvrdo je kao dren, i dostiže visinu od 1,5 – 2,5 metra, tako da se lako bere sa zemlje. Otporna je na bolesti i štetočine, pa nema potrebe za bilo kakvim vidovima zaštite. Kao takva, aronija je idealna biljna vrsta za gajenje u tzv. organskoj ili bio-ekološkoj proizvodnji, koja je jedan nivo iznad organske. Kada biljke, za 4-5 godina, odrastu u visinu preko jednog metra, onda one same suzbijaju korov u redu, a međuredno rastojanje se kosi. Posle desete godine, ako je između redova niska trava, ne mora ni da se kosi, tako da voćnjak aronije predstavlja pravu oazu životinjskog sveta, idealno stanište za ptice pevačice, prepelice, jarebice, fazane, zečeve... U aprilu, kada se voćnjak zabeli od mnogobrojnih cvetova, kao kada padne sneg, aronija je dobra pčelinja paša.
Postoji veći broj sorti i klonova, od kojih su najpoznatije finska Viking i češka Nero. Godine 2010. aronija je upisana u listu voćnih vrsta u Srbiji, sa jednim predstavnikom – sortom Nero. Do tada se posmatrala kao ukrasna i lekovita biljka. Pored plodova, lišće može da se koristi za čaj. Bogato je vitaminom P. Po izgledu podseća na list višnje.
Prvi zasadi aronije u Srbiji zasnovani su u organizaciji PIK Takovo, Gornji Milanovac, sedamdesetih godina XX veka. Sadnice su uvezene iz Ukrajine. Ideja da se ona koristi za proizvodnju sokova nije ostvarena do kraja, pa se danas koncentrat za sokove uvozi iz Poljske. Koristi se samo kao bojadiser, jer sokova od aronije nema pod tim imenom kod nas. Litar sirupa može da oboji 100 l vode. Od kilograma plodova može da se iscedi 600 ml soka koji se čuva posle "visoke pasterizacije" na 92 stepena C. Ne koristi se sterilizacija kako bi se sačuvala prirodna aroma voća. Osim ovoga, plodovi aronije mogu da se koriste i za spravljanje džemova i slatka, želea, onda za dobijanje vina, rakije, i likera, kao što se to radi od grožđa. Neki ljudi ih stavljaju u paradajz salatu, a mlekare prave voćne jogurte sa sokom aronije.
Ovo voće više lek nego hrana. Svako domaćinstvo može da pronađe malo mesta na svojoj okućnici da zasadi aroniju, i počne da koristi sokovnik koji negde stoji zaboravljen dugi nz godina. Sveži plodovi mogu da se čuvaju u hladnjačama, kao jabuke ili grožđe.Plodovi aronije su bogati hranljivim i lekovitim materijama. Sadrže od 25-3o% suve materije, najviše saharida, šećera od 6,2 – 10,8%, celuloze 3,0 – 3, 1%, pektina 0,63 – 0,75%, organskih kiselina od 0,7 – 1,3% i antocijana (600 – 2300 mg%). U njma je prava riznica (1,55%) makro i mikro elemenata kao što su gvožđe, kalcijum, bakar, jod, bor, molibden, mangan, kalijum i kobalt, te vitamini C, P, PP, B6, B2, E i provitamin A. Ali, od svega što se nalazi u zrelim plodovima crne aronije, najvažnije su bojene materije, antocijani. Nađeno je 1480 mg antocijana na 100 g svežih plodova, dok je koncentracija proantocianidina bila 664 mg na 100 grama. Ovih materija ima najviše u kori i ispod same kore ploda. Na ovaj način biljka štiti sadržaj, meso i seme ploda, od štetnog dejstva UV zračenja. Boja i sjaj bobica privlače ptice i druge životinje da se njima hrane i na taj način obavljaju rasejavanje i širenje vrste.
Aronija sadrži najviše antioksidanasa od 277 vrsta namirnica koje koristi čovek, uključujući i drugo jagodičasto voće, bobice, citruse, povrće, žitarice i začine. Među antocijanima aronije nalaze se cianidin-3-galaktizid, epicatehin, kafeinska kiselina, kvercetin, delfinidin, petunidin, pelargonidin, peonidin i malvadin. Sve su to antioksidantni fenoli – flavonoidi. Apsorbuju slobodne radikale. Sadržaj antioksidanata izražava se u tzv. ORAC jedinicama, antioksidativnom kapacitetu (The Oxigen Radical Absorbance Capacity), kojih u aroniji ima 16100, tj. 16100 mikro molova na 100 g ploda što je mnogo više od borovnice, kupine, maline ili crne ribizle. Dnevne potrebe čoveka iznose od 3000 do 5000 ORAC jedinica, te je ljudskom biću dovoljno da konzumira 20 – 30 grama ovog voća, ili isto toliko bobica.
Ovakvim sastavom aronija predstavlja hranu i lek koji umanjuje rizik od pojave mnogih boleti, kao što su karcinom debelog creva, neaktivna jetra, kardiovaskularne bolesti, hronična zapaljenja, gastro problemi uključujući i čir, i zapaljenja oka (uveitis). Jača imuni sistem te je dobra hrana – lek za decu, sportiste i rekonvalescente. Usporava procese starenja i ima antiseptičko dejstvo. Sve satojke koje je aronija stvorila da bi sebe sačuvala od insekata, gljivica, bakterija i virusa, a koji se jednom rečju nazivaju fitoncidi ili biljni antibiotici, čovek unosi u svoj organizam i koristi blagodeti prirode.
U ishrani i medicini aronija se koristi uglavnom kao hladno ceđeni voćni sok, sirup. Već je rečeno da se od kilograma svežih, neoštećenih plodova dobija oko 600 ml gustog soka, tamne, skoro crne boje, koji se konzerviše pasterizacijom u staklenoj ambalaži, flašama od 270 ili 700 ml. Ovakav sok se koristi razređen u vodi, čaju ili drugim voćnim sokovima, kao što su oni od jabuke ili dunje. Na 100 ml soka saržaj vitamina P (bioflavonoida) iznosi minimum 150 mg. Energetska vrednost je max. 63 kcal. Sirov sok se koristi obazrivo, kao i drugi lekovi, tri puta na dan po 50 ml, ili po pola čaše od jogurta.
Aronija se koristi i za spravljane džemova. Posle ceđenja soka, drožda sa semenom i korom se prokuva i zasladi i tako se dobija džem. Seme je veoma sitno, kao seme kima, i pomaže čišćenju organa za varenje. Ovaj džem se jede po malo, kašičicom, kao med, jer je on ustvari lek dobijen direktno iz prirode. Sami plodovi u sirovom stanju nisu ukusni jer sadrže malo šećera, opori su, ali je to dobro za obolele od diabetesa. Međutim, kada dobro sazru i odstoje na grani jedno mesec dana, postaju slađi i ukusniji, te se može pojesti po jedna šaka plodova, što je dovoljno za dnevne potrebe čoveka u pobrojanim vitaminima i drugim zaštitnim materijama. Već smo navikli na to da se lekovi ne odlikuju dobrim ukusom. Posle nekoliko konzumiranja čovek se privikne i rado ih koristi u svežem stanju.
Pozdrav