Imam starijeg kolegu pčelara, Rade se zove. Čovek slikar, profesor likovne kulture i pčelar, a od pre par meseci i penzioner. Kad sam išao u školu bio mi razredni starešina. Kad sam počinjao pčelariti bio mi jedan od dvojice mentora, Pčelinjaci bili na istom mestu i njihovi i moj. Iza Radetovih košnica na nekoliko metara udaljenosti je bio jedan veliki stari bagrem. Popodne kad je izletanje mladih pčela i kad se ne može raditi zbog pčela i zbog vrućine bagrem taman zakloni Radetove košnice od jakog sunca. Tada malo popričamo, ručamo i Rade se nasloni leđima na jednu od svojih košnica i drema. Mnogo puta odspava jednu partiju od sat vremena ili više. Oko njega se motaju mlade pčele koje upoznaju okolinu, izašle na prvi let, a on spava li spava, onako sedeći na hoklici. Prizor za slikanje i za uživanje. Godinama se to ponavlja. Pčelinjaci nam nisu više na istoj lokaciji, ali se kladim da ću ako odem na njegov pčelinjak kad je sezona poslova oko pčela, zateći Radeta kako u tri sata posle podne slatko spava naslonjen na košnicu u senci starog bagrema i sanja svoje pčelice, a one mu svojom muzikom ulepšavaju snove.
Pozdrav, živi i zdravi bili.