Nezaboravan pčelarski događaj
Sredinom leta 1992. godine, u vreme sve većeg zahuktavanja „rata u okruženju“, kada su mojoj zemlji uvedene ekonomske sankcije, a inflacija rasla iz dana u dan, uplašio sam se kako ću preživeti, kako prehranite sebe i svoju porodicu. Uzdajući se „u se i u svoje kljuse“, pored gajenja pčela odlučio sam da na okućnici gajim i kuniće, piliće, patke i da zasadim baštu sa raznoraznim povrćem. Pored ostalog povrća bila je tu i paprika rogulja koja je glavni povod ove moje priče.
U petak predveče tog žarkog jula meseca naglo je naišao kišni oblak i pao je dobar pljusak nad Palićem i lepo natopio moju peskovitu baštu koja je uvek bila željna vode. Tokom noći je i dalje sevalo i grmelo uz slabu kišicu. Osvanulo je divno, sveže i osunčano subotnje jutro. Otišao sam do bašte kako bih nabrao moje paprike rogulje i izpržio ih s jajima. To mi je decenijama bio omiljeni doručak, a nekada Boga mi i ručak. Kada sam bio pri kraju branja paprike u jednom trenutku sam začuo poznati, ali veoma kratak zuk pčele. Međutim pčelu nisam video! Pa kako, gde je, šta je to? Počnem da pomeram lišće i plodove paprike, kada na ovlaženoj peskovitoj zemlji spazim maticu i truta spojene, onako „na gomili“! Odmah sam se setio jučerašnjeg popodnevnog pljuska koji ih je sigurno nenadano prizemljio, pa su njih dvoje kao pravi ljubavni par, tu na mojoj stabljici paprike proveli čitavu noć zajedno. Šta da radim, pomislih tada? Da je uzmem, imaću mladu sparenu maticu? Međutim, neka pčelinja zajednica nekog mog kolege pčelara ostaće bez matice. To ne bi bilo ni pčelarski ni ljudski pošteno. U takvom premišljanju, gledajući divan prizor koji od tada do danas nikada više ne doživeh, topli jutarnji zraci sunca su učinili svoje, prosušili su im ovlažena krilca i ljubavni par tako spojen vinuo se visoko u nebesa. Dugo sam ih pratio pogledom kako odleću sve dok je to bilo moguće.
Šta je bilo dalje, nije lako odgovoriti, ima više varijanti, ali jedno je apsolutno sigurno: taj trut je sigurno u narednih nekoliko desetina minuta završio svoj život. Ako je matici to bio poslednji čin sparivanja, ona se sigurno vratila u svoju košnicu, gde je za nekih nedelju dana počela poleganje hiljade i hiljade jaja. U protivnom letela je još i dočekivala nove, najsnažnije i najbrže trutove.
Ušao sam u kuću i sačekao da mi supruga pripremi moj omiljeni doručak. Nisam joj ništa pričao šta sam doživeo, ali neka knedla kao da mi je bila u grlu i moja omiljena hrana mi nekako nije išla. Razmišljao sam i najiskrenije tugovao zbog neopravdane i tragične sudbine truta. Zar taj njegov kratkotrajni svadbeni let mora da bude i njegov poslednji let u životu? Ipak radovala me je činjenica da je makar jedan, ovaj moj trut sticajem vremenskih prilika doživeo čitavu pravu „bračnu noć“!