Med za naše pretke nije bio samo poslastica već mnogo više od toga, prvenstveno je bio hrana i to veoma, veoma cijenjena i relativno skupa. Med se jeo o tačno označenim danima i periodima godine jer mu je pridavana i magijska moć da podari zdravlje, snagu i ljepotu. Med je bio i lijek ili dio formule mnogih ljekova za mnoga oboljenja. Unošenjem odnosno uzimanjem meda su liječeni ljudi od mnogih bolesti recimo crijeva, pluća, jetre, bubrega..., ali su se medom i mastima i melemima na bazi meda mazali oboljeli djelovi tijela, rane, lišaji i mnoga druga oboljenja. Kod mene se vodilo računa da se ljekovi od meda spravljaju od onog koji je vađen iz pčelinjih društava zvanih krstonoše. (Smatralo se posebna vrsta pčela koja je pravila/izvlačila saće pod pravim uglom, ali o tome ću više kasnije...). Za stare Srbe pa sve do skoro med je bio i sredstvo za čuvanje lako kvarljivih namirnica, recimo mesa i ribe. Svježe meso i riba stavljani bi bili u sud koji je posle zaliven medom. Kažu da su tako ove namirnice mogle da ostanu sačuvane dosta vremena. Ima sačuvano sjećanje da su ohridski Srbi slali pastrmku papi u Rim tako što su je zalili u med.
Najcjenjenija kombinacija bila je med preko masla i zato mi danas imamo divni narodni izraz "med i maslo".
Dragane naravno da je kovanluk pozajmisa sa istoka, ali ne iz turskog jezika. Turci su na svom putu skupljali riječi pa su tako i kovanluk pozajmili iz nekog od indo-iranskih jezika i prenijeli nama. Oni kao nomadski i ratnički narod nijesu imali kad da se bave pčelama i pčelarstvom već su to počeli tek kasno nakon što su osvojili Vizantiju i prihvatili njene vrijednosti. Između ostalog i poslastičarstvo. Naime Vizantija je poznata po kolačima. Svi današnji kolači tipa baklave, tulumbe i sl. vode porijeklo iz Vizantije i spravljani su naravno s medom. Turci su ih samo preuzeli i predali savremenom svijetu.
Pozdrav