Sklon sam „tradiciji“ odnosno sporoj izmeni stanja. To je u stvari lenjost, a ne tvrdoglavo očuvanje starog stanja. I to je ponekada dobro, izbegavaju se neki štetni potezi koji vode postupcima sličnim „revoluciji“ što je uglavnom novo stanje, a u stvari privremeno stanje bezvlašća i uticaja pojedinaca koji ne umeju da se snađu u takvom novonastalom stanju, a imaju uticaj na događaje. Obično profitiraju oni sa lošim namerama.
Po pitanju članstva sam dobro promišljao i o tradiciji (ako ne što više) i smatrao da ipak treba da budem član SPOS-a. Odustao sam upravo kada se pojavio slučaj Saše Živića. Čovek je ispoštovao proceduru i kada nije bilo odgovora, javno je tražio objašnjenje zašto je jednom prilikom isključen sa foruma (onemogućeno mu je civilizacijsko i ustavno pravo na slobodu govora i mišljenja). Koliko sam ja shvatio, isključen je sa foruma.
Pojava „pravnog“ nasilja je nešto njalošije što se može pojaviti i ravna je teroru većine nad manjinom. Smatrao sam da ne treba da učestvujem u tome dajući svoj finansijski doprinos teroru većine. Ostaje u opciji mogući odgovor na teror, a to je takođe „teror“ i znači „bilateralni“ razgovor sa nekima od zaslužnih za uvrede i poniženja, koje je moguće sresti u kukuruzima ili suncokretu Vojvodine (ili kojem drugom pogodnom mestu). Pravno nasilje je primenjeno u vidu terora većine i u slučaju napada SPOS na SPOV.
Osnivanje nekog novog saveza nije nemoguće. Postavlja se pitanje zaslužuje li narod da ima mogućnost izbora. Nikada nisam nosio transparente i zastave Slobe ni DOS-a. Zamerali su mi to uvek, ali oni koji su bili za opsciju rata i ratnohuškački nastrojeni (smatrali su da treba pobiti milion ovih ili milion onih i da se sve reši). Meni su zamerali da sam Titov omladinac (što nikada nisam bio i u 17-toj godini sam zahtevao da me isključe iz saveza- ili kako se to već zvalo, omladine) kada sam uvek bio za dogovor. Kasnije su ti isti ratnohuškači govorili kako ih je Milošević uveo u ratove. Ljudi peru prljavu savest tako što krivicu uvek svaljuju na drugoga.
Kada sam posle 2000-te vrlo brzo shvatio „dilove“ novih i starih, da nema nikakvog pozivanja na odgovornost i kritikovao, najviše su mi zamerali da sam protiv napretka Srbije oni koji su još na početku „vrištali“ Miloševićevo ime i nosili njegove transparente. Kasnije su nosili i druge. I uvek su bili prevrtrljivci.
U Obrenovcu tokom velikih demonstracija povodom izborne krađe (1996-1997) „svesni“ građani Obrenovca izlaze poslednji u Srbiji na ulice (negde oko 7 dana pred kraj demonstracija). Imajući to u vidu nisam ni pokušao da se pojavim u kolonama ili na mostu koji su zauzeli i zaustavili saobraćaj. Kada su mi kasnije neki konvertiti to zamerali, takođe rečima da sam bivši i Titov i Slobin omladinac (što su u stvari oni bili), objasnio sam im da nisu ni trebali ovako sramotno na kraju priče da se istrte i da su samo prali prljavu savest, a da ja nemam potrebe za tim, jer sam u svom okruženju uvek jasno i glasno govori o ono što nije dobro i zato sam na radnom mestu koje sam zaslužio 1988, a obavljam posao početnika – pripravnika. To je osveta konvertita koji su došli na položaje. Ali, uvek mi je savst mirna (iako to košta prilično). I kada čujem razgovore kako nas je Miloševićev režim upropastio, samo pitam to uvaženog besednika koliko si tome doprineo i koliko si ti hteo da pobiješ i rešiš sve probleme. Nema odgovora – samo obori pogled dole, kao goveče. Onda isti lik priča kako je sve rasprodato i da sada ne valja, opet ga pitam, koliko si doprineo promocijom i podrškom sistemu koji nevalja, hvaleći ga do nebesa – godinama (kod nas se narod opameti na svakih 15-20 godina, ali samo na način da se negde udene, a ne da bitno promeni nešto). Opet blagoteleći pogled u patos. Onda pljuje na Aleksandra Tijanića, koji tek što je umro. Samo jednostavno pitanje: šta si čitao šta je on pisao. Nema pojma. Pljuje na Dobricu Ćosića, koji je takođe tek preminuo. Opet ga pitam: šta ti je poznato iz života Dobrice Ćosića? Nema pojma a sere kako je ovaj bio ovo ili ono...
Ovo sam napisao kao primer, kakav smo narod, a ne da vodimo političke rasprave: loš smo i nezreo narod i uglvanom smo na ovim prostorima svi bedni. I svi bi da kolju one preko, vođeni prpagandom onih koji im rasprodaju državu. Hvala, ne želim da u tome učestvujem svojom članarinom, jer i među pčelarima ne vidim neki pomak i razliku u razmišljanju.
I da se osnuje neki drugi savez, mnoštvo konvertita i ćutologa bi ’ladno prešlo u taj savez iako su klicali Rođino ime. Najviše bi ga pljuvali, tek da se zna. Ni to mi ne treba. Rešio sam da gledam svoja posla, ali da baš i ne ćutim i ne doživljavam to kao doprinos lečenju svoje frustracije. Moja namera je da jednom mogu konvertitima da kažem da su šljam i da mirno spavam i da se ne zaboravi.
Sve se svodi na stvar mirne savesti.
PS
Postojao je ranije neki savez i tu sam naveden kao jedan od osnivača. Posle osnivanja, nisam nikada video da postoji neka organizacija i rad tog saveza. Ovo mu dođe kao neko naravoučenije. I osnivači su kasnije potrčali u stari savez, da se uvale na vreme posle 2000-te (napljuvao sam javno neke od njih na skupštini u februaru 2001 i narano, stekao neprijatelje – pisano je i u Pčelaru o tome kako su „neki elementi“ omeli rad skupštine!?). tekst je potpisala Milanka Vorgić, tadašnji urednik Pčelara (ako se ne varam). Ko ga je stvarno napisao, ne znam.
Reprezentativnost SPOS-a koja se ovde u nekim porukama spominje mi je sporna. Postoji li u zakonu o poljoprivredi ili nekom zakonu koji ima veze sa poljoprivredom ili udruženjima koji određuje reprezentativnost. Ako ne postoji, ovo je protivpravna kategorija i ne može udruženje građana sa privatnim interesima i imovinom da zastupa sve koji se bave delatnošću, a nisu članovi udruženja (Ustav Republike Srbije - član 55).